Poznate osobe

Osobe koje su obilježile povijest osječke Tvrđe


Dr. Josip Bösendorfer

(Lukavac, 1876. – Osijek, 1957.)
Bio je učenik Klasične gimnazije, a zatim profesor i ravnatelj Muške realne gimnazije u Osijeku. Tijekom II. svjetskog rata bio je ravnatelj Muzeja Slavonije, kada je pokrenuo i glasilo Muzeja "Osječki zbornik". Sustavno se bavio znanstvenim radom ("Crtice iz slavonske povijest", "Povijest tipografije u Osijeku", "Agrarni odnosi u Slavoniji" i dr.).


Ruđer Bošković

(Dubrovnik, 1711. – Milano, 1777.)
Filozof, astronom, matematičar, fizičar, arheolog i diplomat. Pripadao je redu isusovaca. U prirodnoj filozofiji, astronomiji i optici bio je najutjecajniji newtonovac na Apeninskom poluotoku. U djelu "Philosophiae naturalis theoria" izgradio je izvornu teoriju sila. U filozofiji znanosti zastupao je gledište o relativnosti ljudske spoznaje.


Dr. Kamilo Firinger

(Daruvar, 1893. – Osijek, 1984.)
Od 1947. bio je na čelu osječke ispostave arhivskog spremišta Državnog arhiva u Zagrebu, a zatim ravnatelj samostalnog arhiva do 1969. Autor je velikog broja stručnih i znanstvenih radova iz povijesti Hrvatske i Osijeka. Bio je suosnivač Planinarskog društva "Jankovac" i njegov dugogodišnji predsjednik te suosnivač Arheološkog društva "Mursa"


Mato Gršković

(Vrbnik, 1835. - 1916.)
Rodom iz Vrbika na otoku Krku. Bio je ravnatelj Klasične gimnazije i Više djevojačke škole u Osijeku. Pisac je poznate brošure protiv talijanstva kvarnerskih otoka i mnogih crtica literarne vrijednosti iz rodne Istre kao "Prvi meštar" ("Vienac").


Vatroslav Jagić

(Varaždin, 1838. – Beč, 1923.)
Jedan od najvećih autoriteta u povijesti slavistike. Profesor slavenske filologije na sveučilištima u Berlinu i Petrogradu. Važan je njegov doprinos istraživanju hrvatskog jezika i književnosti, jer je u kroatistiku unio rezultate poredbene indoeuropeistike i slavistike. Jedan je od pokretača časopisa "Književnik", te jedan od 16 prvoimenovanih članova JAZU 1866.


Matija Petar Katančić

(Valpovo, 1750. – Budim, 1825.)
Bio je učenik, a kasnije i profesor na osječkoj Klasičnoj gimnaziji. U svom radu bavio se arheologijom, književnošću i povijesti. Veliki dio njegovog književnog rada skupljen je u zbirci "Fructus auctumnales" ("Jesenski plodovi"). Kao filolog i povjesničar bavio se istraživanjem rimskog i ilirskog razdoblja. Poznata je njegova rasprava "De columna Romana" ("O rimskom miljokazu").


Vjekoslav Klaić

(Garčin, 1849. – Zagreb, 1928.)
Povjesničar i profesor na Zagrebačkom sveučilištu, član JAZU. Uređivao je časopis "Vienac" od 1872. do 1889. Bavio se znanstvenim radom na području povijesti hrvatskog naroda, arheologije, etimologije i kronologije. Autor je nedovršene sinteze povijesti hrvatskog naroda ("Povijest Hrvata").


Franjo Krežma

(Osijek, 1862. – Frankfurt na Majni, 1882.)
Violinist i skladatelj. Počeo je nastupati kada mu je bilo 8, a skladati je počeo s 9 godina. Zajedno sa sestrom završio je bečki Konzervatorij. 1879. u Berlinu postaje koncertni majstor u orkestru koji će poslije postati Berlinska filharmonija. Violinski virtuoz u kojem su mnogi vidjeli "novog Paganinija".


Juraj Križanić

(Obrh kraj Kupe, 1618. – pod Bečom, 1683.)
Pisac i političar, veliki pobornik slavenske uzajamnosti. Progresivnim idejama o ekonomskoj i političkoj nezavisnosti, potrebi prevladavanja vjerskih razdora kao i pogledima o radu, o ekonomiji i državnoj upravi, on je jedinstvena pojava hrvatske književnosti u 17. st. Najvažnije mu je djelo "Politika ili razgovori o vladateljstvu".


Franjo Ksaver Kuhač

(Osijek, 1834. – Zagreb, 1911.)
Muzikolog Franjo Ksaver Kuhač bio je učenik osječke Klasične gimnazije. Istraživač i skupljač narodnih umjetnina, osobito napjeva (zbornik "Južno-slovijenskih narodnih popievaka"). 1861. utemeljio je društvo za njegovanje slavenske glazbe, kasnije pjevačko društvo "Kuhač".


Vatroslav Lisinski

(Zagreb, 1819. – Zagreb, 1854.)
Najznačajniji hrvatski skladatelj ilirskog doba. Utemeljitelj hrvatske opere, solo pjesme, zborne i orkestralne glazbe. Autor prvih dviju opera na hrvatskom jeziku: "Ljubav i zloba" (praizvedena 1846.) i "Porin" (praizvedena 1897.). Smatra se prvakom nacionalnog glazbenog smjera u Hrvatskoj.


Franjo Marković

(Križevci, 1845. – Zagreb, 1914.)
Filozof, književnik i estetičar. Njegovo najvažnije filozofsko djelo je "Razvoj i sustav obćenite estetike" (1903.) u velikoj mjeri je mjeri utjecalo na razvoj hrvatske filozofije. Pisac je i lirsko-refleksivne poezije, te epskih spjevova i drama ("Karlo Drački", "Zvonimir", "Kohan i Vlasta", "Dom i svijet"). Izrazit je romantičar. Bio je urednik časopisa "Vienac", profesor filozofije na sveučilištu u Zagrebu, te zastupnik u hrvatskom Saboru.


Danica Pinterović

(Osijek, 1897. – Osijek, 1985.)
Studirala je povijest i zemljopis u Zagrebu i Beču te je radila kao profesorica na osječkim gimnazijama. Od 1943. postala je kustos arheološke zbirke i zbirke umjetničkog obrta u osječkom Muzeju Slavonije. Svoj istraživački rad u velikoj je mjeri posvetila arheologiji rimske Murse ("Mursa i njeno područje u antičko doba", 1978.).


Tadija Smičiklas

(Reštovo, 1843. – Zagreb, 1914.)
Povjesničar, pedagog i znanstvenik. Pokreće i od 1904. uređuje Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, kodeks hrvatskih srednjovjekovnih isprava. Bio je rektor sveučilišta u Zagrebu, predsjednik Matice Hrvatske, a od 1900. do 1914. i predsjednik JAZU.


Josip Juraj Strossmayer

(Osijek, 1815. – Đakovo, 1905.)
Biskup đakovačko-bosanski i srijemski, veliki hrvatski mecena i pisac. Studirao je teologiju u Đakovu, doktorirao filozofiju u Pešti 1834., zaredio se za svećenika 1838. Bio je vođa Narodne stranke. Osnivač je Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, utemeljitelj hrvatskog sveučilišta i mnogih drugih kulturnih, znanstvenih i prosvjetnih ustanova. Za Osijek je osobito zaslužan za izgradnju Klasične gimnazije u Tvrđi, župne crkve Sv. Petra i Pavla u Gornjem gradu, bolnice u Donjem gradu.